Okviri


Propozicije za objavljivanje



PLJAČKA

Piše: Luca Kozina

„Diži se, ajd spremaj se, zakasnićemo!“

Ne, ne za školu već za – pljačku.

Dok sam se lijeno oblačio osjećao sam onu nervozu koja me hvata prije pisanja kontrolnog iz diferencijalnih jednadžbi. O ovoj časti koja me dopala pravovremeno sam bio obaviješten punih tjedan dana ranije (u slučaju da, kako je stari rekao, „te bude tribalo dugo nagovarat.“) U početku sam im razumno i sa bezuspješnom staloženošću pokušavao objasniti nedostatke tog pothvata, ali su me sasjekli u korijenu banditska država, tajkuni, zavod za zapošljavanje, stara Ive sa kata ispod i ostali, bilo izmišljeni, bilo stvarni neprijatelji mojih roditelja. Kad malo bolje razmislim, svi su (osim Ive, koja je bila umrla dan prije, samo mi to još nismo saznali) bili izmišljeni. Koliko su bili tvrdoglavi, toliko (puta još toliko) su bili ogorčeni. Jednostavno netko mora biti kriv. Ne znam zašto se nikako nisu mogli ugledati na mene – kad vidim bilo što što zamiriše na politiku samo upalim rezultate utakmica na teletekstu i pritisnem mute. Ipak sam pristao jer je sažaljenje nadvladalo zdrav razum – već su stari pa im treba popuštati kao maloj djeci. Nakon što sam se nekako izvukao iz starina bear huga, pribrali su se i ozbiljno me stali uvjeravati da će to biti najhumanija pljačka ikad! Naravno osim onog dijela sa suzavcem koji sam eto baš ja trebao obaviti (oni su se već rasporedili za ostale etape plana). To su inteligentno opravdali činjenicom da će tako biti najuvjerljivije jer ionako „dica tvojih godina po utakmicama, pa i po ulici rasprskavaju suzavac.“ A odakle im to, nemam pojma, al sve mi se čini da ima veze s onim putem kad su trebali uperiti pištolj na vodu u prodavačicu (stara se tog uvijek prisjećala sa suzama u očima). Kad sam ušao u zamračenu, zagušljivu kuhinju starci su me uživljeno dočekali – ipak je ovo bila moja prva pljačka. Stari me posjeo kraj sebe i prije nego sam uspio dohvatiti jučerašnji seljak namazan Margom, on je neprimjetnije od Davida Coperfielda (magični trikovi su mu bili tiha patnja) izvukao suzavac iz džepa i udrio objašnjavati i pokazivati kako se njime rukuje, dok nas je stara sa strane razdragano gledala i u pauzama povlačila dim. Nisam slušao, buljio sam u dim koji se u slow motionu spuštao na moju fetu kruha i maštao o diferencijalnim jednadžbama. Idila prosječne hrvatske obitelji je došla svom kraju kad je sat otkucao 7. Morali smo požuriti jer je pljačku trebalo obavit negdi nakon osam. Izabrali su negdi nakon osam jer po njihovim višednevnim kalkulacijama i istraživanjima terena tad ne bi trebalo bit puno kupaca, a i trebalo je vremena dok se doveze do tamo, zbog radova na bojanju asfalta po tko zna koji put u ova tri mjeseca. Brzinski smo ponovili točke dnevnog reda i Merđom 86 se, uz taktove Ode Radosti koja je zatreštala čim je stari upalio radio iz drugog puta (ni danas ne znam iza koga je ostao HRT3). Bio je tako uzbuđen da nije primjetio da mu se svidila. Stigli smo na vrijeme. U retrovizoru sam ugledao odbljesak sunca na golemom crvenom natpisu Murek. Prvi sam izašao iz auta. Još dok smo se vozili primjetio sam kako su starom drhtale ruke na volanu, a staroj se zavrtilo od muke što stvari pored nje tako brzo prolaze. Odmah za mnom su i oni izašli. U dućan smo ušli stara i ja bez da smo pogledali starog i išta mu rekli. Jedino mi je taj dio bio kul. Stari je morao ostat jer je bio zadužen za čuvanje straže kraj auta. Bezlazleno smo švrljali dućanom (bili smo jedini tamo), komentirali visoke cijene Podravkinih konšervi i birali dvije-tri najpotrebnije kućne potrepštine. Biranje je malo potrajalo jer se stara nikako nije mogla odlučiti za Silan ili Lenor.

„Razlika se vidi nakon pranja!“ – stalno bi ovako opravdavala svoje egzistencijalne dvojbe pa sam zato i šutio, ali kad je dilema zaprijetila da će se pretvoriti u trilemu tad mi je dopizdilo. Šutke sam ju odgurnuo prema kasi. Sve je išlo super do trenutka kad sam trebao raspršiti suzavac na prodavačicu. Dok sam se natezao s njim, stara je, da mi da na vremenu, platila račun (što nije bilo u planu). Već se počela tresti od bijesa. Prodavačica, ženska u tridesetima sa naljepnicom MARA na dobrim sisama, primjetila je njenu nervozu i zablenula se u mene, a ja crveniji od njene kute, sav u spazmodičnim trzajima, pokušavao sam se sjetiti uputa koje nisam zapamtio. Zakon vjerojatnosti mi se nasmijao – uspio sam! Ali ne, kurvin sin me ipak zeznuo – dućan je preplavio gusti, bijeli dim. Zbunjeno sam se ogledavao oko sebe iako ništa nisam vidio, ali sam zato čuo Marino skričanje upomoć isprekidano glasnim kašljem, pa reski zvuk otvaranja i zatvaranja kase, „Pas mater!“, trčeće korake i napokon škripu teških vrata. Orjentirajući se prema tim zvukovima potrčao sam prema svjetlu što se slabo naziralo i nekako se našao kraj auta. U istom sam trenutku požalio: stara je stajala preda mnom sa kasom u rukama koja ju je sprečavala da gestikulira nevjericu. Neartikulriano je psovala sve žive i mrtve. Trebalo joj je vremena da se pribere.

„Pas mu materrr, vrata je zaključao, zaključao, debil glupi. Ubij me, ubij me, pa di je oon? Šta sad, štaćemo?“ – obrati mi se kao da sam Bog ili nešto svemogućije. Pomislio sam da je pukla skroz naskroz, ali kad je svom snagom tresla kasu o pod i ne osvrćući se, potrčala prema cesti, shvatio sam da definitivno moram ili podnijeti molbu za posvojenje ili podnijeti molbu Domu za nemoćne. Lagano sam potrčao za njom. Ne znam kako sam došao do stana, samo znam da kad sam ušao u kuhinju, sekundu nakon stare, našao starog omotanog dimom jakog duhana koji mu je divlje podrhtavao u ruci. Uplašenim pogledom je popratio naš (njen) luđački upad. Stara je odmah udrila psovat, vikat, umalo nije preskočila stol koji se na sreću ispriječio između njih dvoje. On se upinjao da nešto kaže. Mucajući je objasnio da je naišao njegov stari prika Bero, „ma mora sam sa njim gucnit u susidnom kafiću, samo na minuticu. Vas ionako dugo...“ – nije dovršio.


A vrata, zašto si, pobogu, vrata zaključao?“


Nisam čuo što je rekao. Već sam ušao u sobu i bacio se na pisanje molbe. Odlučio sam se za dom za nemoćne.

Luca Kozina rođena 1990. godine, studentica hrvatskog jezika i filozofije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Priče su joj objavljivane na stranicama KnjiževnostUživo i Knjige.pravac.







Obodi
Libartes | O nama | Autorska prava | Arhiva | Linkovi | Kontakt
Sva prava zadržava © 2011 - 2014 libartes.com